S. Ivana Klara Čuić, rođena je u duvanjskom selu Donji Brišnik, (majka Anđela i otac Mićo – Milan) gdje je završila osnovnu školu, a potom u Tomislavgradu završila Gimnaziju Marka Marulića. Odlična i u svemu primjerena učenica, nakon gimnazije, odlazi u Zagreb na Katolički bogoslovni fakultet, te se poslije prve godine studija ipak odlučuje za duhovni poziv te odlazi u Bijelo Polje, kraj Mostara, u samostan Školskih sestara franjevaka Krista Kralja. Diplomirala je na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti Sveučilišta u Mostaru, a njezin diplomski rad je o temi: “Unaprjeđivanje roditeljskih odgojnih postupaka s osvrtom na pedagogiju don Bosca”.
Sestra Ivana Klara Čuić pripada zajednici Školskih sestara franjevaka Krista Kralja, Provincije Svete Obitelji iz Mostara, a sada je u službi odgojiteljice i ravnateljice Dječjeg vrtića “Majka Margarita” u Kući Božjeg milosrđa” u duvanjskoj Župi Bukovici-Tomislavgrad. Prije toga je radila kao odgojiteljica u dječjem vrtiću „sv. Franjo“ u Kiseljaku. Sa sestrom Ivanom Klarom, uvijek nasmijanom, veselom, iz koje zrači posebna blagost, radost, bilo je zadovoljstvo razgovarati za naš Portal Tomislavnews.com, a u prigodi sutrašnjeg radosnog katoličkog blagdana-rođenja Isusa Krista-Božića. Ovo je prvi intervju sestre Ivane Klare Čuić (osim nekoliko kratkih razgovara za radio), a nas to osobito raduje!
Sestro Ivana Klara, zahvaljujemo što ste izdvojili vrijeme odgovoriti na naša pitanja, iako znamo da ste u velikoj predblagdanskoj gužvi. Na početku, imate li što bitno dodati ovom našem predstavljaju Vas? Ako nemate, pitamo: danas je Badnji dan-Badnjica, dan uoči Božića, možete li, ukratko, reći koje su bile Vaše obveze danas, što ste radili?
Prije svega, neka bude Bogu na slavu svaka izrečena misao i odgovor, jer sve što jesam i što radim zapravo je djelo Njegovih ruku.
Što se tiče mojih obveza na Badnji dan, rekla bih da je najvažnija molitva, tišina i otvoreno srce kako bih mogla primiti maleno Dijete koje se ima roditi i koje sam se trudila radosno iščekivati tijekom ovog milosnog vremena. Današnji dan obilježava i post, te u samostanu nema obilnog ručka s ribom svih vrsta kao što je to često običaj po našim domovima. U nas se to dosta razlikuje, te ručak biva puno oskudniji što mi je stvarno i drago. Iako Crkva nije izričito zapovjedila post na Badnjak ipak se u našem narodu prema tradiciji uzima kao takav.
Pored toga tu je i zajednička priprema našeg samostana s ostalim sestrama kako bismo i izvanjskim činom pokazali dobrodošlicu Kralju koji dolazi. Vrijeme Došašća zaista brzo proleti. Često to bude u različitim pripremama i poslu koji obavljamo. Kada dođe taj zadnji, Badnji dan, pred samu svetkovinu Božića pokušavam sebi na poseban način posvijestiti tko to danas kuca na vrata srca i našeg doma.
Razlikuju se običaji na Badnjicu danas i iz Vašega djetinjstva, možda iz priča roditelja, baka i djedova, dakle Badnjica sada i nekada?
Možda ima nekih razlika u odnosu na prije. Kako kod koga. Sjećam se dana kad sam kao malo dijete unosila badnjake s ocem, pjevali smo razne božićne pjesme, te smo klečeći na podu našeg doma zajedno molili. Nastavilo se to i godinama kasnije, kada smo nas četvero, brat, sestra i ja s ocem unosili, osim badnjaka i slamu u kuću izgovarajući: „Hvaljen Isus i Marija, na dobro vam došao Božić i sveto Porođenje Isusovo“, zatim tu slamu prostirali po podu naše kuće. Nama kao djeci je to uvijek bilo zanimljivo i jedva smo čekali. Molitvu je predvodio i dan danas predvodi did ili baba koji se pridruže. Osim toga, taj dan je bio post i zajednički objed, te misa Polnoćka, nekad dječja, nekad ona „velika“, kako bismo je zvali. U našem narodu je dosta toga i ostalo takvoga. Možda s nešto manje slame i badnjaka, pa možda i molitve, ali vjerujem da u našim obiteljima i dalje važno mjesto zauzima ta duhovna priprema za Slavljenika koji ima doći.
Gdje ćete i kako provesti svetkovinu Isusova rođenja-Božić?
Svetkovinu Isusova rođenja provesti ću u samostanu sa svojim sestrama, u molitvi i zajedničkim trenucima radosti i slavlja, ali ću tih dana otići i kod svoje obitelji, kako bi im čestitala Božić.
Što za Vas osobno znači Došašće, a što blagdan Božića i Božićni blagdani?
Za mene osobno došašće obilježava svojevrsnu pripremu, čišćenje i obnovu srca i duše kako bi se u nama čistima nastanilo maleno Dijete. Predstavlja pogled u dubinu u koju se s vremenom puno toga nataloži, te vraćanje Izvoru koji sve to čini potpunijim i ljepšim. Božić i božićni blagdani su jedni od najradosnijih dana u godini, kada pokušavam sebi posvijestiti prisutnost Onoga koji je došao među nas utjelovljujući se kao maleno, ponizno Dijete koje traži gdje će nasloniti glavu kako bi donijelo mir i radost u život svakoga od nas.
Živite i radite u Župi Bukovica, u kojoj ste i rođeni (Brišnik), blijede li nekadašnji božićni običaji ili su oni još “živi”? Pitamo ne samo za duvanjski kraj, nego i šire u vjerničkom puku?
Kada govorimo o duvanjskom kraju rekla bih da su još uvijek naši božićni običaji živi. To bi bilo: unošenje badnjaka i slame, što sam već i spomenula, post i misa Polnoćka, zajednički objed i paljenje triju svijeća koje gasimo kruhom i vinom uz molitvu, tradicionalno kićenje bora, razne lampice, a pored toga neizostavne jaslice pod borom, koje nažalost danas mnogi zamjenjuju s kojekakvim likovima kojima nije mjesto u katoličkim domovima, što smo mi božićnom priredbom u Vrtiću i pokušali dati do znanja.
Što vam je posebno važno u proslavi Božića i što biste željeli da se nikada ne promijeni?
Ono što mi je važno jest ne izgubiti se u silnim pripremama, obvezama i gužvi koju svi osjećamo i koja nastupi na poseban način u tome razdoblju. A ono što je puno važnije od toga jest spremno i svjesno dočekati Isusa koji čezne za svakim od nas. Ne oglušiti se i ne previdjeti Zvijezdu koja će me dovesti do Ljubavi koja se rodila. Biti pozorna poput pastira koji su mu se poklonili i mudra poput kraljeva koji su ga darovali. Ne bih voljela da se ikad promjeni ta čežnja i radost koju osjećam pri pomisli na Njegovo rođenje i bezuvjetna ljubav koju je pokazao došavši zbog mene i zbog svakoga osobno na ovaj svijet.
Znate li već sada kako ćete i gdje dočekati Novu godinu?
Novu godinu sam običavala dočekati na klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu, te svetoj misi, bilo da je riječ o Međugorju ili našoj bazilici u gradu. I ovom prilikom želim dati do znanja koliko je važno doći i zahvaliti Gospodinu za sve darovane milosti kroz proteklu godinu. On tijekom cijele godine bdije nad nama i daje nam u izobilju, te baš ta noć može biti naše hvala za sve noći i dane koje smo proživjeli. Jedna „luda noć“, neće donijeti veselje srcu koliko zahvalnost i predavanje Isusu onoga što smo proživjeli i onoga što će tek po Njemu doći.
Ako nemate ništa protiv sada bismo se vratili na Vašu odluku “otići u časne”, odnosno odabrati za svoj životni poziv duhovno zvanje? Kada ste i kako to odlučili, koji je bio neposredni povod takvoj odluci?
U mome životu veliku i značajnu ulogu odigrala je Frama – franjevačka mladež. Prvo je to bila Frama Bukovica, te Frama Dubrava u Zagrebu. Preko nje sam upoznala sv. Franju iz Asiza koji je svojim primjerom zapalio moje srce za Kristom. Njegovo predanje, ljubav prema siromašnom, raspetom i poniznom Kristu učinilo je da se i moje srce zapita je li taj poziv za mene. Tako sam se u jednom i trenutku zapitala: „Bi li i ja poput Franje mogla svoj život potpuno predati raspetom Kristu?!“
Bio je to svojevrsni proces prihvaćanja Njegovog poziva i moje odluke. Gospodin mi je dao milost da sam ga mogla još više i dublje upoznavati kroz molitvene susrete na Frami Dubrava, te kroz ljude koje je slao na moj životni put. Bili su to razni poticaji Duha na odvažnost i odgovor njegovu pozivu. Nakon završene prve godine fakulteta odlučujem se ipak iz Zagreba vratiti u Hercegovinu i nastaviti svoj put u samostanu Školskih sestara franjevaka Krista Kralja u Bijelom Polju i od tada slijedi jedna velika i zanimljiva avantura s Gospodinom.
Bili ste vesela, razigrana djevojčica, djevojka, kako ste se prilagodili posebnim pravilima službe i kakav je taj put života u samostanu bio?
Nisam se trebala posebno prilagođavati. Kada samostan osjetite svojim domom onda prilagodba dolazi sama od sebe. Srce osjeća svojim ono gdje jesi i jednostavno upijaš sve novo što je došlo.
U našem samostanu kada djevojka dođe ima početnu formaciju. Tako sam ja bila po godinu dana u kandidaturi, postulaturi te novicijatu nakon kojega sam položila svoje prve privremene redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće i obukla habit. Nakon pet godina od novicijata sam položila i doživotne redovničke zavjete po kojima sam Kristu potpuno predala svoj život, želeći po njima služiti Bogu, Crkvi i ljudima.
Tijekom službe uspjeli ste završiti i studij? Imaju li časne sestre neke povlastice u službi, slobodne dane za posjet predavanjima, pripremu i na ispite?
Po Božjoj providnosti završila sam Predškolski studij na FPMOZ-u u Mostaru. Nisam ni u snu mislila da ću jednoga dana raditi kao odgajateljica, ali Božji planovi su nepredvidivi i uvijek puno bolji i ljepši od onoga što mi možemo zamisliti. I svaki prihvaćen plan koji nije moj, nego Njegov, znači i ujedno vršenje volje Onoga koji dariva. To darovano i privilegirano vrijeme je bilo za predavanja, učenje i usavršavanje kako bih mogla raditi ono što je potrebno našoj Zajednici. Uz učenje naravno dolazi i naš svakodnevni dnevni red koji obuhvaća molitvu, te dužnosti koje svaka od nas sestara ima.
Odnedavno ste ravnateljica Dječjeg vrtića “Majka Margarita” u Kući Božjeg milosrđa” u duvanjskoj župi Bukovici-Tomislavgrad, dakle, radite u svojoj rodnoj župi. Je li to bila Vaša želja ili?
Od prošle godine sam ravnateljica i ono što je još važnije od toga i odgojiteljica u našem Vrtiću „Majka Margarita“, a to bi značilo da sam u odgoju i obrazovanju djece rane i predškolske dobi. Istina, radim u mjestu u kojem sam rođena. Nije bila moja želja, nego potreba moje Zajednice. Nakon rada u Vrtiću u Kiseljaku, došla sam u Bukovicu.
I to jest ljepota u našem životu i pozivu. Promjena koja rađa novostima i bogatstvima. Imamo priliku dati sebe, a prije svega Krista u jednom mjestu i na jednom poslu, pa kad zatreba i kad se osjeti potreba onda i na nekom sasvim drugom i neočekivanom mjestu. Krist uvijek iznenađuje te daje priliku da rastemo i upoznajemo Njega uz neke nove ljude i situacije.
Koliko djece ima u Vrtiću i jesu li samo iz Župe ili ih ima i iz drugih župa?
U našem Vrtiću imaju dvije skupine, trenutačno 53 djece koja nisu samo iz Župe sv. Franje u Bukovici, nego i iz okolnih sela i župa našeg Tomislavgrada, te iz samog Tomislavgrada.
Razlikuje li se odgoj djece u Vašem Vrtiću, od, recimo, dječjih vrtića u Tomislavgradu, bilo javnih ili privatni i ako ima razlike u čemu se ona ogleda?
Ono što znam i vjerujem da svaki Dječji vrtić u Tomislavgradu daje najbolje od sebe i ono što smatra dobrim za rast, razvoj i sazrijevanje djeteta u cjelovitu osobu. Različitosti su bogatstvo i kao takvo treba ih cijeniti. A u toj ljepoti različitoga leže i darovani talenti kojima nas je Gospodin ispunio kako bismo se njima okoristili te drugima bili na dobro, a Njemu na slavu.
Kada govorimo o našem Vrtiću spomenula bih da rad i aktivnosti u njemu potiču dijete na razvoj svih njegovih sposobnosti, interesa i zanimanja kako bi sutra imali sposobne, samostalne i plemenite ljude. Svaki temelj je važan, pa tako i u odgoju. Kada ga jednom postavimo kako treba, on se neće urušiti. Možda će pokušati razne nevolje, teškoće i oluje utjecati na njega, ali ostat će duboko ukorijenjen u svakome djetetu da će se moći vratiti i krenuti iznova. Stoga, velik naglasak stavljamo i na vjerski katolički odgoj, moralne vrijednosti i vrline koje svako dijete u sebi ima. Ovdje bih istaknula odgojiteljice koje rade sa mnom i koje se trude kako bi svakom djetetu prenijele prvo poruku da su ljubljena djeca Božja, te da su sposobni za velike stvari, a onda radom i odgojem dolazimo do velikih pomaka i napredovanja u sposobnostima i krepostima.
Jeste li zadovoljni poslom ravnateljice u Vrtiću, stanjem i tretmanom Vrtića od institucija općinske i županijske vlasti?
Zadovoljna jesam, ali kako kažu, uvijek može bolje i više, pogotovo kad su u pitanju djeca rane i predškolske dobi.
Zahvalni smo Općini Tomislavgrad na određenoj financijskoj pomoći, ali na jedan poseban način i našim roditeljima koji su uvijek tu uz nas, spremni na sve što god trebamo. U Tomislavgradu me uvijek pozitivno iznenađuje spremnost i ogromna ljubav „malih ljudi“ koji su često poput udovice iz Svetog pisma te će dati i posljednji novčić od sebe kako bi djeca rasla u zdravom okruženju.
Osim posla ravnateljice, Vi često uz druge sestre organizirate i predavanje, duhovne seminare u Kući Božjeg milosrđa? Koje su najčešće teme, ima li zanimanja i koji su posjetitelji Vaših seminara?
Ljudi su danas žedni Boga i Njegove ljubavi. To se vidi i osjeti kamo god bili i što god radili. Potrebni su Onoga koji će ispuniti njihovo srce ljubavlju, mirom i radošću, Onoga koje će ih iscijeliti i osposobiti za novo i bolje. Mi sestre, u Kući Božjega milosrđa nastojimo ljudima kroz razne duhovne obnove donijeti Krista i upoznati ih s Očevom milosrdnom ljubavlju i Duhom Svetim koji sve prožima i vodi.
Uz to ponekad imamo i predavanja kroz koja mogu puno naučiti i na primjeru i svjedočanstvima drugih vidjeti što im je činiti kako bi lakše koračali kroz život.
Na duhovne obnove dolaze ljudi svih dobi. Ovisno za koga je što organizirano.
Tako postoji svaki petak mogućnost molitve u tišini na klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu od 15 sati do 6 ujutro, zatim mjesečni susreti mladih „Credo“, duhovne obnove za muškarce, te ako Bog da i za sve koji su potrebni duhovne obnove.
Prigodni je ovo intervju, pa ne želimo više o poslu, osim: na koji način Vas taj posao ispunjava i je li rad s malenima radost ili nekada zna biti i potežak?
Zahvalna sam Bogu što mi je dao priliku da mogu raditi baš s djecom u Vrtiću. Raduje me njihova malenost, iskrenost, znatiželja, čistoća i dobrota. Ono što mi odrasli ponekad s vremenom kao da gubimo. Svijet, brige i obziri nas ponesu i zaboravimo kako je lijepo biti dijete iskreno i čisto.
Meni je radost biti odgojiteljica. Ona koja svim srcem želi maleno dijete osposobiti za svakodnevni život, te mu donijeti Krista već sada u dobi kada nevjerojatno prima i upoznaje. Puno puta, upravo Isusa mogu prepoznati u njima i to me ispunjava. Ali zna ponekad biti i zahtjevno. Odgoj je proces i zna biti mukotrpan, koliko god bio radost. Najbolje to znaju roditelji. Međutim, ponekad se događa da se mi odgojiteljice razilazimo s roditeljima u odgoju te u suradnji koja nije obostrana pa zna dodatno otežavati situaciju i odgoj djeteta. Stoga, u svakom radu imamo svi priliku za rasti i napredovati u poznavanju sebe i drugoga.
Uvijek ste nasmijani, veseli, neka blagost je u vašem pogledu, u čemu pronalazite snagu, radost života, pa da to preporučite i drugima, mladima posebno?
Radost pronalazim u Bogu. Gospodin je onaj koji daje snagu, koji ispunjava ljubavlju i koji po sili i snazi Duha Svetog čini sve novo i uvijek bolje.
Kako ne biti radosna kada pronađoh onoga koga ljubi duša moja!? (usp. Pj 3,4)
Upravo to i želim mladima. Da se otvore djelovanju Duha Svetoga i da dopuste njemu da ih upozna s Ljubavlju koja daje mir, radost i hrabrost u svemu što god budu činili. Ne bojte se! Tražite od Duha Branitelja da bude s vama, zazovite ga svako jutro i svaku večer. Neka vas on ispunja i nadahnjuje, jer i kad ne budete znali što vam je činiti i moliti, Duh je onaj koji se neizrecivim uzdasima zauzima za vas (usp. Rim 8,26).
Znamo da pišete poeziju, koji su motivi Vaših pjesama, možemo li uskoro očekivati knjigu poezije?
Ma ne bih ja to nazvala poezijom, ali istina napišem koji tekst. Misli srca pretočim u riječi. Ponekad to činim jer me dječje riječi izazovu. Često znam baš od njih čuti jako duboke misli i vidjeti djela koja ne očekujem i koji me potiču na promišljanje koje dijelim s drugima na društvenim mrežama. Pored toga, neiscrpna tema i motivi mojih tekstova su ljubav i radost koju daje Krist, ali i poneka tuga koju osjetim i predajem Gospodinu kroz te tekstove koji znaju biti i moja molitva.
Tako da, knjiga mi nije u planu. Reklo bi se kod nas „ni na kraj pameti.“
Ovo je sasvim dovoljno, pogotovo ako nešto od izrečenog bude drugima poticaj na dobro.
Sestro Ivana Klara, zahvaljujemo Vam na ovim lijepim, motivirajućim i nadahnjujućim odgovorima, želimo Vam i svima Vašima čestit i radostan Božić, zdravu i uspješnu novu godinu!
Bogu dragom hvala na svemu! Njemu na slavu!
Hvala i Vama na pozivu i ugodnom razgovoru.
Želite li nešto na kraju ovog dugog razgovora podijeliti s našim čitateljima, a da Vas nismo pitali?
Kako bi bilo moćno kad bi se Božić dogodio u svim srcima. Kad bi se maleni Kralj rodio u nama i zavladao našim mislima, riječima i djelima.
Događaj je to koji je obilježio cijeli svijet. Rođenje Djeteta koje je uzburkalo tamu, razotkrilo ljudske namisli i koje je uprisutnilo Svjetlo.
Unatoč svim nemirima i buci koja obavija svijet, On dolazi tako nenametljivo u svoj svojoj jednostavnosti među nas kako bi nam pokazao i kako bi nas naučio što nam je činiti. Kako bi nam primjerom govorio, a riječima spašavao.
Molim Gospodina da baš večeras zastanemo nad štalicom u kojoj se ima roditi Spasitelj.
Promotrimo te jasle u koje će biti položen. Kakve su? Hoće li ga obuhvatiti i ogrijati? Hoće li izdržati tu silinu ljubavi koja se daje?
Dočekajmo ga nepodijeljena srca i ogrijmo toplinom koja nam je od Oca dana.
Obuhvatimo ga i čeznimo za Njegovom neprestanom prisutnošću koja nosi duboki mir.
Mir koji ujedinjuje ljubav i predanje.
Neka se Maleni rodi u svakom srcu, neka njime zakraljuje i tako odnese svaku bol, nemir i teškoću te ga ispuni silnom svetošću i potpunim predanjem u Njegovu svetu volju.
Svim Vašim čitateljicama i čitateljima koji slave i Vama osobno na dobro došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo!
www.tomislavnews.com/Razgovarala Ljuba Đikić/Foto: privatni album
