VIDIO SAM ISUSA
Krenuli smo u Mostar, u svom automobilu ispred mene su Branka, Ivo i njihov mali devetomjesečni sin Stipica, kojeg od milja zovem Puzavac. Klasičan bucko, sadržaj iz usta kapi mu prema bradi s obje strane “dude”. Duda je bijela, na sredini, u krugu ima ilustriran plavi aviončić. Razmišljao sam dati mu nadimak Punjač, zbog pelena, ali nisam htio, Puzavac nije podrugljivo, ako tako i ostane.
Putom ima odrona, nema previše, ali ima baš gdje ne treba, obično u krivinama stoje na sred puta prijeteći vozačima i automobilima. Na billboardima su stranačke reklame i obećavajući slogani. Jedna reklama mi je draga, na zidu je stare kuće nalijepljeno: C.O. Trink – Posušje i Bristot kava.
Zatim nekoliko je lijepih reklama s planinskim motivima mesnice Šišović.
Na radiju tiho svira glazba, grupa Drugi način, pjesma Dugo nisam vidio svoj rodni kraj.
Iz krivine, sa suprotne strane izlijeće automobil, za njim drugi. Prvi snažno udara u Ivin automobil, drugi uz prasak i lom, struganje,… udara u moj automobil.
Bljesak.
Mrak.
Plavičasta svjetlost.
Nestvarni snovi.
Mrak.
Odsutnost svega realnog.
Odsustvo od sebe samoga.
Pojavljuje se svjetlost. Snažna i prodorna, neprirodna.
Uz svjetlost, pojavljuje se bol uz koju osjećam da imam tijelo.
Budim se. Svjetlost je iznad glave, iznad očiju. Ne znam gdje sam ni koliko dugo sam spavao.
Neposredno ispred moje glave, u sumaglici igraju se dva leptira, lete lijevo desno, ispisuju crte ispred mojih očiju, kao zrakoplov na nebu. Sudare se povremeno stvarajući pljesak. Čujem glasove, kao kad čuješ ljude u drugoj prostoriji. Nešto pričaju, ali ne razumiješ što.
Malo jasnije vidim, gledajući primjećujem ruke ispred moje glave, a ne dva leptira. Pomislio sam, netko je leptire potjerao da mi ne smetaju. Ruke su pljesnule jedna o drugu. Čujem neke riječi, nisam ih razumio.
Ponovno se pojavljuje plavičasta svjetlost. Dolaze snovi. Trčim niz poljanu punu cvijeća. Ljeto je. Vruće mi je. Znojim se. Ali sretan sam i trčim, poskakujem sad na jednoj, sad na drugoj nozi.
Dotrčao sam do potočića. Vraćam se par koraka nazad, hoću ga preskočiti.
Potrčao sam jako, na malenoj obali potočića zapeo sam za kamen, padam u vodu.
Trzam se, i svjestan sam da sjedim u krevetu osjećajući bol u nogama, grudima, lijevom laktu i glavi.
Noć je. Vidim ljude u krevetima spavaju.
U bolnici sam, znam. Zašto sam u bolnici, ne mogu sjetiti.
Lagano sam, uz puno boli glavu naslonio na jastuk.
Želim se sjetiti. Ta želja jača je od boli.
Znam tko sam. Svjestan sam svega, ali, nedostaju mi određene informacije.
Ne uspijevam dokučiti. Zadnje čega se sjećam, spremao sam se negdje.
U problemu sam. Ne mogu se sjetiti, ne mogu zaspati, a bol koju osjećam povećava se.
Baš u trenu kad me počeo hvatati san, negdje vani, u obližnjoj ulici, začuo se zvuk automobila, cviljenje guma i zvuk kočnica na asfaltu, prodoran zvuk i prasak koji je nastao uslijed udara automobila u nešto, pretpostavljam u zid.
Ponovno sam u sjedećem položaju, a jedna misao se kao užarena nit kreće negdje u mojoj glavi. Sjetio sam se što sam tu, u bolnici.
Sjetio sam se cijele situacije, sjetio sam se automobila koji izlijeću iz krivine. U svom automobilu sam ukliješten, zarobljen. Ne mogu se pomjeriti. Tijelo je negdje iznad mene, a glava je dolje, na asfaltu, ležim na lijevom obrazu. Kroz prednji otvor na kojem nema vjetrobrana. Uz ogradu vidim sklupčanu Branku. Na bližoj udaljenosti, možda samo jedan metar od mene sjedi Ivo, naslonjen na ogradu. Bez svijesti je, ruke su mu položene na zemlju, dlanova okrenutih prema dolje, kao da se opire.
Iz njihovog automobila se ukazuje crn dim. Najprije malo, zatim pojačava, nakon toga naglo smanjuje i istovremeno nemiran plamen već liže zrak iznad njihovog automobila.
Puzavac! Pomislio sam, uzaludno pokušavajući osloboditi se iz svoga automobila, ali izaći nisam mogao.
Suze su mi pomutile vid. Plakao sam i mislio na dječačića zarobljenog u automobilu. Ni napisati nemam snage na što sve sam mislio.
Isuse, rekao sam. Priteci nam u pomoć. Prva molitva koju sam započeo slučajno i instinktivno, bez razmišljanja, bila je Anđelu čuvaru mili. Izmolio sam Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Nakon toga sam plakao, ali i na drugačiji način molio. Više razgovarao, nego molio. Nije to dugo trajalo, ali meni je bila cijela vječnost. Vid mi je zamućen, brišem oči pokretom glave o rub naslonjača. Svu bol i svaku tugu zaboravio sam i učini mi se da mogu svojom snagom podići automobil koji me zarobio i zalijepio na tlo, onog trena kad sam ugledao Puzavca.
Pužući izvlači se iz automobila, male hlačice zbog zaglavljene nogavice ostaju između automobila i asfalta. On doslovce izlazi iz njih, na njemu je ostala samo pelena. Dok plamen guta automobil, on puže prema Branki i nikad otkako puže, nije brže puzao. Nekoliko puta zadizao je glavu prema gore i podizao lijevu ili desnu ruku. Kao da ih je pružao nekome da ga povede.
Nije kao!
Pružao ih je Nekome.
Nakon toga, ostao sam bez svijesti.
Sad evo doznajem, Bogu hvala, svi su preživjeli. Njih dvoje se oporavljaju, Puzavac je zadobio samo par ogrebotina i čuva ga baka na selu, dok njih dvoje dođu kući.
Tomo
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
