Večeras (petak, 16. studenoga, 2018. ) s početkom u 17,30 sati, na Trgu dr. Franje Tuđmana (pokraj autobusnog kolodvora) u Tomislavgradu, organizira se paljenje svijeća pod nazivom „I u mom gradu Vukovar svijetli“. Objavljujemo Zapis o Vukovaru:
Može li biti oprosta, ako nema zaborava? A zaborava ne smije biti! Sjećanje na Vukovar mora živjeti! U nama ne živi sjećanje zbog osvete. U nama živi sjećanje kao OPOMENA! Opomena da nam se nikada više ne ponovi ono stravično bezumlje, ona ’91. obavijena u smrt i stradanje! Slike Vukovara su žive! Još kako su žive. I bole. Ispreplele se s osjećanjem tuge i praznine koju ništa ne može popuniti. Živi su i zvukovi detonacija i fijuci granata ispresijecani rafalima! Čuju se jezivi preleti borbenih aviona koji raketiraju i razaraju sve pred sobom. Čuje se i glas Siniše Glavaševića koji svjedoči o neviđenom masakru i stradanju! Siniša moli u ime svih ranjenika čiji strašni jauci dopiru iz podruma vukovarske bolnice! Nema anestezija, nema lijekova…šire se zaraze, gangrene…!
Siniša svjedoči o nadljudskim naporima bolničkog osoblja koje danonoćno pod kišom granata pokušava održati život. Sinišin glas moli,moli…ali nailazi na zid šutnje! Nitko ga ne čuje?! Čuje se i vapaj Mile Dedakovića Jastreba koji govori da se više ne radi o danima već o satima…obruč se mora probiti, pomoć u naoružanju i lijekovima mora stići u Vukovar ili ćemo svjedočiti nezapamćenom masakru kakav novija povijest nije vidjela! Jastreb očajnički vapije! Njegov glas nitko nije čuo! Zašto ga nitko nije čuo? Zašto? A onda je sve utihnulo. Utihnule su detonacije, utihli su fijuci granata i rafali! Utihli su preleti aviona! Utihnuo je glas Siniše Glavaševića i Jastrebov vapaj! Sve je utihnulo! Čuje se samo koljačka pjesma moralnih nakaza koje su upale u grad! To su ljudi s genetskom greškom! Osjeti se zadah slavljeničke rakije pomiješan sa zadahom smrti. Leševi na ulicama i kolone unesrećenih. Teško je vidjeti izbezumljene i ugasle dječje poglede. Teško je vidjeti suzu na licu majke koja je izgubila djecu i muža. Teško je vidjeti suzu na licu starca koji je izgubio sve i čija se starost pretvorila u pakao.
A moralne nakaze likuju veličajući smrt! Upadaju u bolnicu, izvode obogaljene ranjenike, odvajaju žene, djecu i muškarce. Onako osakaćene odvoze u logore, na stratišta, na putovanja s kojih se mnogi nikada više neće vratiti, a za čije grobove nikada nećemo saznati gdje su. A sve se to događa pred očima cijeloga svijeta, pred očima, kažu uljuđene i civilizirane Europe kojoj toliko stremimo.(Ja ne želim pripadati takvoj Europi i takvom korpusu ljudi). Dok Ujedinjene nacije zasjedaju, a ishlapjeli starci donose kojekakve rezolucije…masovne grobnice se pune, jauci se šire iz logora. Što je za svjetske vođe naša smrt? Ništa! Ništa što bi ih taklo ono ljudski. Ništa što bi bilo prožeto emocijama i suosjećanjem. Za njih je naša smrt samo obični statistički podatak.
Ali…i to je prošlo. Grad je preživio! Uzdigao se iz vlastite patnje i živi ponosom i inatom! Opet će proći “kolona sjećanja” Opet će u prvim redovima prodefilirati cijeli politički vrh željan medijske pozornosti. Gospodo političari, prevelika cijena je plaćena za neovisnost i slobodu, prevelika je bila žrtva za Vukovar da bi vi na njemu skupljali jeftine političke poene! Barem danas nas lišite svojih faca i šupljih fraza o opstojnosti i zajedništvu! Barem danas pokušajte prigušiti individualnost i stopite se s masama unesrećenih! Barem danas pustite tišinu neka govori.
www.tomislavnews.com / Piše: Jakov Krišto
