ĆAĆA
Životna mi cesta postaje kraća i kraća,
prolaznost na zemlji um i duša svaća!
Sve češće mi se miso u ditinjstvo vraća,
u ditinjstvo rano, dok živ si bio ćaća.
Od kad se sićam, ti si mi star čovik bio,
ne po godinama, ni sidim koje nisi krio,
onizak čovik, težački grubi ruku, al mio,
pokoran Bogu, stalno si bolji život snio.
Sa materom mojom sritan si bio ćaća,
sritni sa vama bijasmo i mi, vaša dica.
Materijalno možda siromašni smo bili,
al radost, mir i spokoj, žario nam lica!
Sve manje se detalja o tebi sićam ćaća,
starost iz mene, sve više, uspomene briše,
al jedna ostaje, i stalno se ponovo vraća,
iz ditinjstva ranog najlipšu mi scenu piše.
“Sunoćalo se, zdravomarija svečano zvoni,
lagani topot kopita, kroz molitvu se čuje,
to ćaća se vraća , osamarenog vranca goni,
a nama dičurliji željdac nesto lipo snuje.
Moleć i dalje, vrančića starog rastovara ćaća,
mater, uvik u crnini, siromašku večeru sprema,
a mi dica, puni iščekivanja, i sestre i braća,
sad nam je obično oštrilo svima glavna tema.
Konačno Bože mi prosti, molitvi biše kraj,
ćaća sa smiškom, za oštrilo se drveno vaća,
jagode petrovače vadi, nama u očima sjaj,
o kako su slatke bile tek sad mi srce svaća”!
Ti si sad ćaća, davno na drugom boljem svitu,
s materom i sad, za dicu svoju moliš, jače,
a ja, sa suzom vrilom, u oku mom sakritu,
mislim na vas i one slatke, slatke petrovače!
Autor: Žarko Šapina
www.tomislavnews.com
