ODAR
Križ je znamen roda moga,
na tom putu boli trnja,
život prođe, tko ga kroji
dok uz svijeću slika stoji.
Nisam htio poći tako,
tim stazama u sred tame.
Još sam htio puno prijeći,
zašto nema puta za me?
Sada ležim, srce spava,
otkucaji sata stali.
I dok gledam svoju sjenu,
zadnju su mi pomast dali.
Pored mene slika moja,
vijencem svježim okićena,
podsjeća na dane davne,
mog života samo sjena.
I mnoge sam ispratio,
trebao sam prije poći.
Netko drugi rekao je,
kad ću Bože k Tebi doći.
Sad dok čekam u predvorju,
Tvoga doma, neba modra,
ne bojim se dok tu ležim,
u sanduku svoga òdra!
Ivan Stanić Švabo
Wien, 13.lipnja 2026.
www.tomislavnews.com
