LUTKA ŠUŠU
Sjećam se, u hladu jabuke petrovke, naslonjena na poprečni dio drvene ograde, djevojčica bez prednjih zubića, specifično izgovarajući glasove: Č,Ž,Š,… i još puno ostalih glasova, gleda u drugu djevojčicu, glasno govoreći: “Kamo te jutjos na kavu, kuma? Neobisno mi kad te nema. Sve povijivam na vjata neses li banit, nigdje te.”
Druga mala djevojčica, naslonjena leđima na stablo jabuke, viri iza povećih naočala za vid, govori dubljim glasom, i pravilno izgovara glasove: “Ma i ja sam tebe čekala, mislila sam da je mene red pravit kavu.”
Djevojčica koja specifično izgovara glasove dodaje: “Ma nesemo kuma gjedat ko je zanji dojazijo. Ko u majo gjeda, majo i vjidi.”
Dok su tako bile u komunikaciji, u rukama su i jedna i druga držale lutku, igrom pokazujući da su te dvije lutke kume, i da one međusobno razgovaraju. Nisu to bile prave lutke, nego obična dva komada drveta. Odjenule su ih u krpice koje su imale pri ruci, da izgledaju kao žene, i svaka je na vrhu imala trokutastu krpicu koja je asocirala na rubac.
Ispred njih je komad bijelog platna, na platnu u poklopcu od neke staklenke par žirova i nekoliko pločastih kamenčića. Svako malo bi uzimale ili kamenčić ili žir, i kao fol jele, a praznu ruku bi nosile ustima, oponašajući ispijanje kave.
Nisam ekspert za lutke, nisam pretjerano pratio njihov razvoj i usavršavanje, ali znam da su za Ilindan sljedeće godine, nakon igre ispod petrovke, obje dobile po pravu pravcatu lutku. Bile su “gole”, nacrtanih očiju. Naravno, obje su se potrudile odjenuti ih malim krpicama i smišljale bi razgovore i međusobne priče, igrajući se. Te lutkice su izdržale do sljedećeg Ilindana, i odmah, nakon Ilindana ostavljene su, jedna na stari kredenc, a druga u podrum kod starih cipelica. Zamijenile su ih nove lutkice. E, to je već bila revolucija. Te lutkice su imale kosu, oči su zatvarale kad ih se legne, a otvarale po uspravljanju. Ruke i noge su bile kružno pokretne u trupu. Jedina mana tih lutkica je bila što bi im vrlo brzo počele iz trupa ispadati noge ili ruke.
Ali, vješto su ih njih dvije vraćale. Kumske priče u lutkarskoj izvedbi dovedene su do savršenstva. Raspravljale su, svađale se, prigovarale, mirile. Pjevale bi, a svi glasovi su, vremenom, bez problema izgovarani.
Nisam više pratio lutke nisu me ni zanimale, ali za usporedbu, nakon barem 30 godina od tog perioda, spomenut ću lutku koju je dobila moja kćer. Iz pristojne udaljenosti izgledala je kao prava beba. Bez razlike. Nije imala kosu, bila je odjenuta u neki bodi za bebe,… Na prstima ruku i nogu su vidljivi noktići, čak se vide one pregibne crtice na zglobovima. Prava pravcata beba. Čudo jedno. Šušu je dobila ime. Gdje bi kćer išla, išla je i Šušu. Zajedno su lijegale i ustajale. Pričala bi joj Crvenkapicu, postavljala pitanja i umjesto nje odgovarala. Kad je porasla, teška srca je darovala Šušu na čuvanje mlađoj sestri, ali ne zaskroz, “dijelile” su je.
Budući da je vremenom imala ozbiljne zdravstvene probleme, svu brigu oko Šušu preuzela je mlađa sestra.
Mlađa kćer se sa Šušu igrala na poseban način. Stalno je imala potrebu liječiti je od neke zamišljene bolesti. Pokrivala bi je kad bi u igri odredila da Šušu spava. “Davala” bi joj neke “lijekove i terapije”, hrabreći je. Na kauču je zauzimala najmekše mjesto. Satima bi je po sobi nosila na rukama, tješeći je. Govorila joj je da joj je najbitnija, da će ozdraviti i ići u školu, imat će prijateljice i bicikl,… i neće dopustiti da joj išta fali, da je voli…
Otkud me jutros s lutkama?
Tko zna kad bih se sjetio bilo koje lutke na svijetu, da na graničnom prijelazu nisam vidio jednog tužnog muškarca koji iznosi na rukama iz vozila djevojčicu bez kose, drži je pred skenerom i na rukama unosi u auto.
Bila je slaba, narušenog zdravlja, bezvoljna, prozirna pogleda. Jako blijeda, može se reći bijelog lica.
Izgledom, asocirala me na Šušu.
Automobil je krenuo, gledao sam je kroz otvoren prozor mog vozila i zapitao se jesi li, Šušu, važna i najbitnija još ikome izuzev tih iscrpljenih ljudi s kojima si u autu. Tom muškarcu, pretpostavljam tvome tati i najbližima? Je li tvoje zdravlje bitno još ikome? Jesi li, iskreno, još nekome najbitnija, kaže li ti da ćeš ozdraviti i ići u školu, imat ćeš prijateljice i bicikl,… i da neće dopustiti da ti išta fali, da si mu važna?
Nažalost, Šušu, ispred tebe je nadglasavanje , davanje drugima pogrdnih imena, optuživanje, dokazivanje, lažno predstavljanje, osvećivanje, vraćanje istom mjerom, dizanje, rušenje i šaranje spomenika,…neodlučnost, neprihvaćanje, bahatost, prigovaranje …
Nažalost, Šušu.
Jedino što u ovome trenutku mogu je posvetit ću ti priču, molit ću Boga za tebe, tvoje zdravlje, sretno djetinjstvo…
Želim da i ti dugo pričaš svojim lutkama.
by Tomo, 14.8.2026.
www.tomislavnews.com/Zapis: Tomo Raič
