JESENJA SJEĆANJA BEZ REDA
Jesen u meni ponese me i budi,
previše me ne iznenađuje nit’ čudi.
Nosi me kao list,pola zelen, a pola žut,
svaki tren na neki drugi neočekivani put.
U meni se nešto otima pa se preda,
u meni more sjećanja i stihova
bez ikakvog reda.
Jedan tren sam dijete koje u papirnim brodićima
brige niz potok pušta da plove,
u drugom me neko drago lice iz školske klupe zove.
U meni zvoni podne sa zvonika,
u meni ,dugih jesenskih šetnji stara slika,
i smjeh usnulih ljudi ,koji ne mogu vidjeti
suze koje ruka sa obraza sklanja,
ni osjetiti koliko su nam bolna nedostajanja.
U meni nekad toplo jesensko sunce,
a nekad liju hladne kiše
i toliko toga što se ne može vratiti više,
a opet svakog dana
duša o tom il’ sanja il’ piše.
Ah, jeseni u meni, puna šarenila i boja.
Dok sam zagledana u nebo
kosu mi miluje vjetrićem ruka tvoja,
pa me, mimo svake logike i sile zemljine teže,
sve češće i sve jače Netko za nebo veže.
A kad me i na zemlju spusti,
najmanje sam ovdje i sada,
najčešće tamo negdje, duša djetinja, mlada.
Ne znam, je l’ ja to od sebe uporno bježim
i onoj tihoj, u nebo zagledanoj ,boljoj sebi, težim.
U meni opet jedno nasmijano lice
prstima veze dok harmoniku svira .
U meni netko prebire lagano žice
i molovskim zvucima dušu mi dira..
Odjednom, vidim križićima ukrašene ,
nasicane bakine ruke,
dok ružarja moli za sve svoje
umrle i žive ,dicu i unuke.
“Tko sam? Što sam?” Evo, i ja se
kao onaj pjesnik pitam,
dok šuškavo lišće gazim ,
a dušom sanjarskim stazama skitam .
Komu ću ostaviti duše ove,
koje molitvom i stihom grlim?
Komu ću ostaviti sve ove snove
kad me jednom Svevišnji pozove?
Ah, jeseni u meni!
Nemoj sa mnom
previše daleko ići,
valja mi mene u meni još danas stići.
Opet ćemo mi lutati s lišćem i vjetrom u timu.
Opet ćemo složiti koju jesensku rimu
dok god traje “miholjsko ljeto,
to prkosno sunce pred zimu”.
D. P. Dana
www.tomislavnews.com
