Upravo sa Zavoda za zapošljavanje
Kad s pedest i pet počinješ iznova onda ti se ne čini kao ružičast ovaj svijet.
Sjeo sam kao i obično u isti kafić. Isti poslužitelj s istom kavom, istim glazbenim ukusom, uostalom zato i jesam tu.
Vrijeme je ručka pa je više konobara no gostiju.
Ja sav retro, u glavi, u Levi’s džinsu koji odavno nije u modi.
Dobri stari Bora iz zvučnika iznad moje glave “Poslednja pesma o tebi” i zavrtiše se misli kao prastari rđavi ringišpil na nekom od prohujalih derneka.
Umro je stari ” četnik” Đorđević i s njim vjerojatno još po neka pjesma o njoj.
Svi mi pjesnici valjda imamo Nju, onu o kojoj pišemo baš u svakoj pjesmi i kad Ona nije tema i otići će i ona s nama jednom zauvijek.
Skrolam besposlen po fejsu i baš mi se čine besmislenim sva ta nacionalna natjecanja: te čiji je Tvrtko, te ko je oslobodio Kupres, te ko je za Thompsona, a ko nije i pun mi je kufer livih i desnih.
Kad izađeš iz Zavoda za zapošljavanje s 55 onda svatiš za šta si se borio i koliko si do filtera popušio mladost negdje na nekoj koti sretan što te nije poklopio križ nečijeg snajpera.
Odavno sam prestao biti nacionalista, odavno ne mrzim, odavno ne marim šta će ko reći i odavno sam samo svoj.
Malo je onih što su vječito osamljeni, manje je onih što im to godi a koliko je tek malo onih usamljenih što uvijek imaju spremnu pjesmu o njoj.
PS.
Sasvim običan jesenji dan u jednom duvanjskom kafiću i sasvim uobičajno ražmišljanje jednog usamljenog jahača stihova.
9. 11. 2026. uz kavu
AMV/Poezija zaleđena suza
www.tomislavnews.com
