Na ovoj zemlji, gdje snjegovi prekrivaju križeve, a vjetrovi nose šapat prošlih vremena, proklijalo je sjeme koje je jednom davno posijano — u krvi, boli i vjeri.
Piše: Branko Šapina
U drugome svjetskom ratu, kada su mnogi pali, kada su otimačine i tamnice gušile nadu, činilo se da će hrvatsko ime utihnuti u pepelu povijesti.
Ali sjeme što ga posije pravednik — ne umire. Ono trune samo da bi jednog dana izraslo u slobodu.
Iz tih jama i križnih puteva, iz tišine bez grobova, iz molitve majki koje su plakale u tami, nicali su novi naraštaji — sinovi onih koji su položili život za vjeru, dom i narod.
I kad je Domovina ponovno zazvala, kada se 1990-ih povijest otvorila kao rana, isti je duh progovorio.
Isti onaj što je šaptao kroz desetljeća: “Ne zaboravi tko si, ni komu pripadaš.”
Na Kupresu su se ta djeca, ti unuci i praunuci pobijenih i protjeranih, ponovno digli.
Njihove su ruke nosile oružje, ali njihova su srca nosila molitvu.
Jer oni nisu došli osvajati, već braniti — ono što je davno bilo oteto, ono što je u njihovim venama gorjelo kao zavjet predaka.
I kad su padali na kupreškom snijegu, njihova je krv ispisivala posljednje poglavlje stoljetne žrtve:
da Hrvatska konačno bude slobodna.
Da sjeme, posijano u Drugome svjetskom ratu, izraste u drvo koje više nitko ne može iščupati.
Kupres nije samo bojište — on je polje uskrsnuća naroda.
Mjesto gdje su se sjele rane, gdje su se sjedinile prošlost i budućnost, krv i molitva, bol i ponos.
I zato danas, kad se prisjećamo dana oslobođenja Kupresa, ne govorimo samo o pobjedi.
Govorimo o vječnoj povezanosti žrtve i slobode, o narodu koji nije kleknuo, o zemlji koja pamti i o sjemenu koje je izraslo u hrvatsko sunce nad Kupresom.
www.tomislavnews.com
