Irena Orlović vas već pri prvom pozdravu i kontaktu dotakne svojom toplinom i potvrdi ono što ste već pretpostavljali o njoj: da se iza te količine rada usmjerenog na razvoj djece i podrške roditeljima mora kriti osoba opipljive empatije i visoke emocionalne inteligencije. Kakva bi inače mogla biti osoba koja izdaje “Knjige koje vole djecu”?
Magistrica je psiho-socijalnog savjetovanja sa Sveučilišta u Grazu, neurolingvistička psihoterapeutkinja certificirana od njemačke krovne organizacije DVNLP, osnivačica i urednica izdavačke kuće Harfa, gdje je 20 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece te uredila i objavila na hrvatskom jeziku više od 100 knjiga.
Ako to nije bilo dovoljno za uvod o ovoj iznimnoj ženi, znajte da je Irena Orlović i osnivačica Međunarodne škole “Harfa” u Splitu, a sve to uz majčinstvo koje je nevidljivom niti upleteno u njezino životno djelo – učiniti djecu sretnijom. Ali ne mislim pritom na onaj prolazan osjećaj sreće kad dobiju novu igračku, već na onaj osjećaj sreće koji dijete doživi kad ga netko – vidi.
Pričati o uspjehu i njezinu putu je nemoguće bez spominjanja njezinih životnih izazova i bola, jer je upravo iz tih prepreka izgradila utočište, prvo za sebe, a onda za druge.
Našle smo se u kišno popodne uz šalicu toplog čaja, spremne da se dotaknemo i onog o čemu Irena Orlović govori kad govori o borbi, nadi i gubitku – o svojoj bolesnoj kćeri i nedavno preminulom suprugu, objava je Slobodne Dalmacije.
Njezin suprug Ivan preminuo je prošle godine nakon kratke i teške bolesti, a upravo on je bio njezin partner, oslonac i najveća podrška, od prvih trenutaka kada su saznali da ih čeka dug put njege i brige o njihovoj kćeri koja se rodila s teškom srčanom greškom, do osnivanja “Harfe”. Moždani udar koji je uslijedio nakon kćerine operacije usporio je njezin neurološki razvoj i promijenio njihov cijeli svijet, ali i budućnost.
Na moje pitanje poklopi li je ponekad “Zašto baš meni?” val, Orlović odgovara s nevjericom, gotovo kao da joj je neugodno koliko može podnijeti:
− Jedna mi je prijateljica rekla da živim kao na pretjecajnoj traci. Uvijek se nešto događa, uvijek se treba brzo prestrojiti. Moj život je jednostavno takav, pun uspona, padova i predivnih stvari. Nekad mi se čini da moja bol služi kako bi se kreiralo nešto što je korisno za mene, društvo, zajednicu i da ponekad donese nešto pozitivno. Moj mehanizam nošenja s boli je sublimacija. Nitko nije zaštićen od boli, razlika je samo što činimo s njom. Ja obožavam čitati. Dogodi se da pročitam knjigu i za mjesec dana ne znam ni što sam pročitala, ali u tom trenutku dok je čitam, imam toliko ideja i misli. Možda mi zato pokretanje izdavačke kuće nije bila neka velika transformacija. Čitanje je oduvijek bilo moja terapija. Svi ćemo u nekom trenutku u životu doživjeti neku veliku bol i izgubiti nekog voljenog, nitko nije od toga zaštićen. Trebamo se razvijati i tražiti svoju svrhu.
Irena Orlović osoba je koja voli učiti i ništa joj nije teško, a teške stvari su je već više puta testirale. Rodila se u okolici Sarajeva i za vrijeme rata izbjegla u Njemačku. Tamo je upoznala supruga i preselila se u Hrvatsku, točnije u Split, gdje se od početka osjećala prihvaćenom.
Kad se rodila kći i kad je tražila literaturu kojom će pomoći svom djetetu, shvatila je da na hrvatskom jeziku toga nema, ili joj ne odgovara. Spontano je počela prevoditi knjige, prvo s njemačkog pa onda i s engleskog jezika. To je bilo prije oko 20 godina, a danas je njezina izdavačka kuća sinonim za literaturu o djeci i odgoju. Nakon toga, nastavila se usavršavati na najprestižnijim europskim sveučilištima, uz knjige i iskustvo najboljih europskih psihologa, neurolingvista i stručnjaka o odgoju djece.
Ali zrno je bilo posijano davno prije, još u djetinjstvu.
− Odmalena mi je bilo važno pomoći i voljela sam taj osjećaj da sam učinila nešto zbog čega se netko osjeća bolje − govori, i nastavlja:
– Moj otac bi, kad bi bio bolestan, uvijek tražio da ga izmasiram ili mu napravim čaj, a onda bi me pohvalio kako sam to izvrsno učinila. Ja sam već kao dijete vjerovala, na svoj dječji način, da imam neke čarobne moći da nekome pomognem. Tada sam shvatila koliko mi je važno pomagati i da pomažući drugima – usrećujem i sebe. To me kasnije nastavilo pratiti u životu, od većih stvari kao što je briga za moju kćer koja je invalid, do objavljivanja knjiga koje mogu pomoći nekome u odgoju djeteta. Imam tu neku potrebu da pomognem kome god mogu. Onda na sebe krenem preuzimati puno previše pa želim pomoći SVOJ djeci, objaviti SVE knjige, biti potpora SVIM roditeljima, teško mi je povući granicu… Nekad je ta moja njega njega nekog projekta ili knjige, ne nužno osobe.
Godine 2016. Irena Orlović proglašena je poduzetnicom godine u kategoriji socijalnog poduzetništva od Udruge poslovnih žena Hrvatske “Krug”. Jedna je od samo pet žena na svijetu koje su predstavljene u dokumentarnom filmu “FIVE” koji govori o jedinstvenim ženama koje su svojim radom pozitivno utjecale na društvo u kojem žive. Poduzetništvo joj je oduvijek bilo privlačno, ali je težila tome da ono nije svrha samo sebi, već da ima neki viši cilj. Shvatila je da je nekada najbolje ispitivanje tržišta ono kad se sami upustite u potragu za nečim za osobne potrebe i uočite manjak toga na tržištu. Prvo to “nešto” pronađete za sebe, a onda shvatite da biste mogli pomoći i onima koji možda nisu toliko snalažljivi, ne poznaju jezik ili jednostavno ne znaju odakle krenuti.
‘MORATE VJEROVATI DA MOŽETE‘
Je li rana stimulacija u odgoju dovoljna za promjene i koliko možemo utjecati na to kakvo će dijete “ispasti”, Orlović može sa sigurnošću potvrditi.
− Sve proizlazi iz dječjeg razvoja, jer moje djetinjstvo nije bilo jednostavno, ali sve te nečemu uči i povjeruješ u sebe i u ono što možeš. Bitno je vidjeti svjetlo na kraju tunela i krenuti prema njemu. Zato jako cijenim američku psihologinju Carol S. Dweck i njezinu knjigu “Mentalni sklop”, koja objašnjava važnost shvaćanja činjenice da se naš mentalni sklop može razvijati, mijenjati i strašno puno utjecati na naš život i uspjeh. Morate vjerovati da možete, da ste sposobni, a to posebno vrijedi za djecu.
Teorija “nature vs. nurture” (priroda ili odgoj, op.a.) je vječni predmet rasprava u odgoju djece. Jasno je koji stav zauzima Orlović.
− Izuzetno je važno povezati se s bliskim osobama u prvim godinama života, jer se ljudski mozak razvije oko 90 posto do naše sedme godine života. Većina slike koju netko ima o sebi cijeli život se razvije do tada. Kako ću se nositi s teškoćama, kako ću postići svoje ciljeve u budućnosti, sve se dotad formira u nama. Od presudne je važnosti da dijete ima barem jednu odraslu osobu u životu koja u njemu vidi neke sposobnosti, a onda se dalje samo treba razvijati.
Svi roditelji koji traže literaturu s kojom će kvalitetnije pristupiti svojoj djeci prije ili poslije posjete “Harfu”. Na pitanje o neizbježnosti uspjeha njezine izdavačke kuće, Orlović se prisjeća:
− Neki su mi govorili da to neće uspjeti jer roditelji to neće čitati, jer misle da ništa ne treba mijenjati, ali ipak se vidi rast i promjena u tome kako roditelji gledaju na odgoj. Ja sam bila taj jedan roditelj koji je htio čitati, educirati se i vjerovala sam da sigurno nisam jedina.
Jirina Prekop je bila jedna od prvih psihologinja koju sam počela čitati i primjenjivati njezina znanja. Ona je naglašavala koliko je važno tražiti blago u našoj djeci. Ljudi tada nisu bili naviknuti na taj način gledati djecu, nisu im “dugovali” objašnjenja, a kamoli tražili blago u njima. Onda su mi društvene mreže došle kao naručene, jer sam preko Facebooka krenula s komunikacijom i marketingom “Knjiga koje vole djecu” koje su bile usmjerene na roditelje kako bi naučili biti bolji.
I vidi, kaže, da se stvari zaista mijenjaju.
– Roditelji su danas kao nikad prije svjesni da jedan mali trenutak, usputna rečenica, može djetetu srušiti ili stvoriti samopouzdanje. Nekome je taj trenutak potpuno nebitan, ali djetetu se može urezati u sjećanje. Kod nas se puno toga podrazumijeva, a to nije ispravno. Treba paziti što i kako pričati. Isto tako je važno ne davati komplimente koji su pretjerani kao “ti si najpametniji, najbolji”, jer dijete duboko u sebi zna da to nije točno pa kroz interakciju s vršnjacima postane frustrirano.
Trebamo se fokusirati na pohvalu truda, procesa, načina na koji nešto radi. Moramo više vrednovati postupak nego rezultat, pohvaliti kada ponovno počnu nešto raditi ako odmah ne uspiju, pohvaliti način na koji razmišljaju, a pritom biti autentičan, jer djeca to osjete. Isto tako, jako je važno biti iskren prema djetetu, i ako u nekom trenutku nismo u stanju komunicirati, moramo to jasno prenijeti djetetu i izverbalizirati svoje emocije, a ne govoriti djetetu “iza leđa” i žaliti se nekome drugome na dijete, a da nas ono čuje.
Orlović se upravo vratila s Interlibera, koji je ove godine posebno zasjenjen slučajevima vršnjačkog nasilja s obilježjima regionalne i kulturološke netrpeljivosti. Odakle tolika zapuštenost mladih pitam je, dok se obje snebivamo na “tako je bilo i prije, ništa za vidjeti, produžite” komentarima.
− I kao društvo i kao država zanemarili smo djecu, a ona su naša budućnost i oni su budući nosioci ove države. Moramo ulagati u njih da bi nam se to kasnije vratilo, ali iz svega što se događa, evidentno je da su mladi nesretni, nezadovoljni. Očekujemo da će oni riješiti situaciju u društvu koje smo mi njima ostavili, a nismo ništa uložili u njih. Imamo jako malo stručnjaka i ustanova u kojima mogu dobiti podršku. Jednom ćemo, nadam se, biti stari, ali ako nismo odgojili djecu kako treba, ne znam što možemo očekivati. Mladi su oduvijek buntovni, ali nikad na razini koja je razorna i za njih i za društvo. Gaje jedno nezadovoljstvo koje, vjerujem, dolazi djelomično i iz sustava obrazovanja. Ako roditelji nemaju kapacitet, država mora imati strategiju.
Frustracije su normalan dio odrastanja, jer se tinejdžerima mozak transformira i dok se jedna konstrukcija u njemu gradi, druga se raspada, ali sada kao da nemaju neko kvalitetno mjesto gdje bi to ispoljili osim društvenih mreža, koje su postale problem same za sebe. Rad ruku, sviranje, kreiranje bilo čega, kvalitetno druženje, to je ono što im nedostaje. Ako nema toga ni obiteljske podrške, traže pripadanje na krivim mjestima. U našoj školi postoji nulta stopa tolerancije na verbalno i fizičko nasilje, a posebno njegujemo međusobno poštivanje, komunikaciju i društvenu odgovornost.
MEĐUNARODNA ŠKOLA ‘HARFA‘
Irena je osnivačica prve Međunarodne škole “Harfa” u Splitu – škole koja uči djecu jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe preporučene od znanstvene zajednice (IB-International Baccalaureate).
Što ju je potaklo na osnivanje škole, susreće li se s predrasudama, kako to uopće izgleda, pitam je, a ona na samu pomisao na školu zasja i skoro u dahu ispriča:
− Potakla me želja za drukčijim obrazovanjem, želja da djeca osvijeste proces učenja, da otkriju i njeguju svoje jače strane. Na primjer, matematiku predajemo tamo gdje dijete jest, ne gdje bi trebalo biti, jer ako gradivo dalje ide, a dijete nije savladalo ono što je dosad učilo – samo se nagomilava frustracija i dijete zamrzi matematiku.
Ponekad čujem izjave poput “Kad će mi u životu trebati korijen iz nekog broja?”- jer ljudi ne shvaćaju da nije važan korijen, već proces učenja i sinapse koje se stvaraju u našem mozgu dok to računamo. Mi u “Harfi” stavljamo naglasak na proces. Nije važno do koje razine je dijete dosegnulo u nekom trenutku, nego da ne prestane dosezati. Učimo djecu konceptualno razmišljati i ulazimo u dublje rasprave, što u javnom školstvu nije moguće. Želimo spriječiti pojavu straha i anksioznosti zbog škole, a podržavamo strast prema učenju novog znanja.
Irena Orlović je kao dijete bila vrsna matematičarka, možda je i to bio dio njezina procesa koji ju je doveo do ovoga gdje se nalazi sada.
Inače, Međunarodna škola “Harfa” nema ocjene do 5. razreda, a trenutno se u njoj školuje osam razreda. Odnedavno imaju i deveti razred, koji je ekvivalent prvom srednje i sad je s tim Harfa postala institucija koja djecu vodi od prvog razreda osnovne škole do završetka srednjoškolskog obrazovanja po IB programu. Škola nudi kurikulum koji uključuje jezike, znanost, društvene znanosti, matematiku, glazbu i vizualne umjetnosti, te potiče holističko učenje, međukulturnu svijest i komunikaciju. Novost u školi je i heutagogija – samoregulirano učenje s naglaskom na razvoj autonomije učenika, pogotovo u načinu na koji uče, razmišljaju, ali i vrednuju stečeno znanje.
O tom svjetskom novitetu Orlović pojašnjava:
− Takozvana samorefleksija se odvija na tjednoj bazi, a lekcije su podijeljene u cjeline od šest tjedana, nakon kojih učenik mora sam zaključiti što je naučio, a na čemu još mora raditi. Posebno je važno da djeca samostalno uče, za razliku od tjeranja na učenje, koje je standard u javnom školstvu. Taj sustav to naprosto iziskuje, a roditelji su ti koji podržavaju takav sustav s tim kako se odnose prema dječjim školskim obavezama. To je uglavnom zato što znaju da bez njihovog tjeranja ne bi bilo rezultata, a to je sustav koji vrednuje samo ocjenu i ne propituje što se iza toga krije i koliko će se to znanje zadržati. Onda ono postaje svrha samo sebi, a djeca su tu samo da uče napamet. Ovo je svjetski problem, a ne hrvatski. Produkt su sada cijele generacije mladih koji završavaju školovanje uz visoku anksioznost i potpunu nespremnost na život i radnu okolinu.
Za kraj ostavljam pitanje “Što dalje?”, jer sam sad već sigurna da Irena ne miruje, bez obzira na to koliko je dosad postigla.
− Prioritet nam je razvoj programa koji u svijetu nisu novost i odavno se provode u Finskoj, Singapuru itd., sa željom da Split bude centar obrazovanja. Poseban cilj nam je da hrvatski iseljenici znaju da u Splitu imaju školu koja će biti savršeno mjesto za njihovu djecu. Čak planiramo napraviti i tzv. Boarding school, tj. internat u kojem djeca mogu boraviti. Sve je više hrvatskih iseljenika koji žele da im se djeca obrazuju u Hrvatskoj pa ako se već oni sami ne mogu odmah vratiti, želimo da znaju da u Splitu postoji škola koja će se brinuti o njihovoj djeci i pružiti im vrhunsko obrazovanje.
Opraštamo se jer naša sugovornica žuri prošetati svog starog psa, još jedno biće o kojem brine. Sigurna sam da će joj i u tim trenucima opuštanja roj misli donijeti neku ideju. Možda još uvijek toga ni sama nije svjesna, ali jedno je sigurno – nekome negdje to će pomoći.
www.tomislavnews.com/Izvor: Slobodne Dalmacije.
