KAD SE KORIJENI PRETVORE U ŽIVO SJEĆANJE
Trinaestoga kolovoza rodna kuća u Stipanićima ponovno je bila puna glasova. Okupili smo se zahvaliti Bogu za dar života, spomenuti se onih kojih više nema za stolom i radovati se što smo ponovno zajedno.
Dan je nosio moj 60. rođendan, deset godina od smrti majke Ane i trinaest od smrti oca Mate. Sve što je taj dan značio najprije smo unijeli u sv. Misu i tako se ujedinili u slavlju mi živi s našim milim i dragima koji gledaju lice Božje.
Misa nije bila tek svečani uvod, nego središte cijeloga dana. Predvodio ju je moj brat fra Ivan Leutar, propovijedao je bratić vlč. Ivica Zlodi, a suslavio mons. Nedjeljko Pintarić. Kasnije nam se pridružio fra Bože Milić, gvardijan samostana u Duvnu. Pred Boga smo donijeli mojih šezdeset godina, naše pokojne, cijelo obiteljsko stablo, njegove plodove i njegove rane.
Riječi „Sve ima svoje vrijeme“ koje je gotovo meditativno čitala Josipa Vrdoljak zvučale su kao sažetak života tolikih naraštaja: vrijeme rađanja i umiranja, odlazaka i povrataka, suza i radosti. U euharistiji je sjećanje postalo zahvaljivanje, a ono što boli dobilo je svoje mjesto u nadi uskrsnuća. Liturgiju su uljepšale pjevanjem i sviranjem sestre Klanjateljice Krvi Kristove.
Nakon mise u našoj je rodnoj kući predstavljena Obiteljska zbirka sjećanja.
Nastajala je dugo. Godinama sam skupljala fotografije, dokumente, pisma, rodoslovna stabla i predmete koji su ostali iza naših starih. Stara krunica. Kofer. Tkalački stan. Kosa. Motika. Terluci. Molitvenik. Školska knjiga. Diploma. Stari telefon. Fotografija iz vršidbe.
Njihova prava vrijednost ne počinje procjenom, nego pitanjem:
„Čije je ovo bilo?“
Čim znaš odgovor, kofer dobiva priču o nečijem odlasku, krunica toplinu prstiju koji su je držali, tkalački stan ritam ruku koje su odijevale obitelj, a fotografija iz vršidbe vraća ljude, napor i jedan davno završeni dan.
Predmet tada otvara vrata prema čovjeku.
Na nekoliko koraka kroz zbirku može se prijeći put više naraštaja – od zemlje, motike i tkalačkoga stana do knjige, sveučilišta i doktorata.
Motika i diploma ovdje ne stoje jedna nasuprot drugoj. Jedna objašnjava drugu. Knjiga nije poništila zemlju; iz nje je izrasla. Obrazovanje je postalo plod rada, odricanja i želje roditelja da njihova djeca mogu nastaviti dalje.
Ni vjera u toj priči nema zasebnu prostoriju. Ona je bila utkana u svakodnevni život: u obiteljsku krunicu, nedjeljnu misu, zahvalnost za urod, molitvu za pokojne i vrata koja se nisu zatvarala pred čovjekom u potrebi.
Naši stari nisu mnogo govorili o gostoprimstvu. Oni su ga stavljali na stol. Nitko tko bi došao na njihov prag nije smio ostati gladan. Putnik je mogao dobiti obrok i prenoćište, a siromašan čovjek nije se vraćao praznih ruku.
Tako se, bez velikih riječi, učilo da svaki čovjek zaslužuje mjesto, kruh i poštovanje.
Zbirka ne uljepšava prošlost. Čuva i ono što obitelj nije mogla popraviti: smrti djece, odlaske u Ameriku i Njemačku, ratove, gubitke i četrnaest mladih života iz našega šireg obiteljskog stabla, prekinutih u ratu ili na Križnom putu. Za neke od stradalih ne zna se ni mjesto smrti ni mjesto groba.
Njihova imena čuvamo ne da bismo otvarali stare podjele, nego da čovjek koji je ostao bez groba ne ostane i bez imena.
Zbog svega toga naše obiteljsko stablo za mene nije tek rodoslovni prikaz. Njegovi su korijeni natopljeni znojem rada, ali i mnogim suzama. Na njegovim su granama plodovi, ali i prazna mjesta koja su iza sebe ostavili gubici i umiranja najbližih.
Ta bol nije ostala zatvorena u obiteljskoj prošlosti. U meni je rodila duboku osjetljivost za ranjenoga čovjeka i potrebu da pred patnjom ne uzmaknem, nego da ostanem blizu.
Vjerujem da su upravo iz takva tla – iz življene vjere, otvorenih vrata i boli nošene s Bogom – mogli izniknuti svećenički i franjevački poziv moga brata, moj redovnički poziv i moj profesionalni put socijalne radnice.
Na tom je mjestu obiteljske boli u meni sazrijevala duboka povezanost s karizmom Krvi Kristove.
Krv Kristova za mene nije samo spomen na patnju i smrt. Ona je sam život i ljubav koja se daruje do kraja – ljubav koja na križu ulazi u najdublju ljudsku bol, otkupljuje, spašava i svjedoči da smrt nema posljednju riječ.
Zato me ta karizma svakoga dana poziva da budem blizu raspetom čovjeku današnjice: da u ranama ljudi u obitelji, Crkvi i društvu prepoznajem Kristove rane, da ih vidam blizinom, ljubavlju i djelovanjem, da štitim život ondje gdje je ugrožen i najranjiviji te čuvam dostojanstvo svakoga čovjeka.
Kada smo nakon razgledavanja sjeli za zajednički stol, zbirka se nastavila drugim jezikom – mirisima i okusima.
Na stolu su bili rašćika, janjetina, uštipci, pite, pršut, sir iz mješine, domaći kolači i torta od oraha. Ono što se u sobama moglo razgledavati, za stolom se dijelilo. I hrana je pripovijedala o kraju iz kojega smo potekli, o kućama u kojima se kuhalo i o ljudima koji su znali da zajedništvo počinje podijeljenim kruhom.
A budućnost zbirke najjasnije mi je pokazao moj jedanaestogodišnji pranećak Roko. Njemu se priključila i 4,5 godišnja pranećakinja Gabrijela!
Zatražio je svoju turu. Išao je od predmeta do predmeta i neumorno pitao:
Čije je ovo bilo?
Čemu je služilo?
Kako se koristilo?
Tko je na fotografiji?
Zašto je otišao?
Na kraju je poželio – sve usvojiti.
Tada sam shvatila da on zapravo nije gledao stare predmete. Tražio je ljude u njima.
Dok dijete pita, ime ne ostaje samo zapisano na rodoslovnom stablu. Ponovno dobiva lice, odnose i priču. Prošlost tada nije zatvorena iza nas, nego ulazi u razgovor s novim naraštajem.
Obiteljska zbirka sjećanja zato nije dovršena raspoređivanjem posljednjega predmeta. Na policama se mogu sačuvati stvari, ali prava se baština nastavlja u načinu na koji živimo: komu otvaramo vrata, čije ime čuvamo, uz čiju ranu ostajemo i koji život štitimo.
Jer korijeni postaju živo sjećanje tek kada iz njih i danas raste život.
www.tomislavnews.com/Tekst i foto: s. Zdravka Leutar/FB
