Svijet Vijesti

Fra Vine Ledušić: Jedno moje korizmeno razmišljanje

Budi čovjek. Barem plači…

 

U djetinjstvu sam dobio malu repliku Michelangelove Rimske Pieta (talijanska izvedenica iz latinskog pietas: sućut, sažaljenje) koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju s tijelom mrtvog Isusa u krilu. Michelangelova skulptura je remekdjelo od mramora, pod budnim okom čuvara, a ova moja je replika, od mljevenog kamena, smještena na noćnom ormariću pored kreveta. Dok se njegovoj dive milijuni ljudi iz cijeloga svijeta, ovu moju sam promatrao samo ja, tonući u san ili budeći se iz njega, pitajući se: gdje sam? ili koji je dan? No, ako je promatramo očima vjere, i jedna i druga ostavit će istu poruku, koju najbolje opisuje dio „Gospinog plača“ (koji se do nedavno redovito molio kroz korizmu u svim obiteljima), a glasi: 

Zove duše Bogu mile, da zajedno s Njom procvile. Slatke pjesme ostavite, plačne glase sad počnite . I vas molim, mile majke, koje žalost imadoste, kada sinke pokopaste, vaše kćerke porušite, te ih plakat naučite.

I nevjeste i djevojke ,plačne pjesme sad pjevajte. … 

“Gospin plač” je spjev o Isusovoj muci, ali ponajprije izražava bol duše Isusove majke Marije, njezine duševne i tjelesne patnje, zbog nevino osuđenog sina.

Umjesto ovog lijepog korizmenog spjeva sve više prostora dajemo tehnologiji, pa su rijetki oni koji kroz ovo vrijeme, zajednički ne pogledaju neku ekraniziranu verziju muke Kristove. Najčešće „Pasiju“. Koju ja, uzgred, ne volim!

Zašto ne volim Gibsonovu „Pasiju“?

Ne iz onih razloga zbog kojih su ga mnogi prozivali: okrutne i krvave scene, ili antisemitizam, ili…Moj „problem“ je nešto drugo. Nešto što izazove sličnu reakciju kao kad gledamo „Legendu o jeseni“ – kad se susretnu Tristan, sa svojom obitelji, i Susannah ,sa svojim mužem Alfredom {youtube}VwJHYD5iiOg{/youtube}, te kad ona malo kasnije pred ogledalom reže kosu… Kada u „Kraljevi mamba“ Cesar pjeva pjesmu svoga mrtvog brata o prelijepoj Mariji. {youtube}bb0GfyPZRnw{/youtube} – zbog koje su pobjegli iz domovine. Ili kad u „Društvu mrtvih pjesnika“ otpušteni profesor John Keating izlazi iz učionice {youtube}s8UL_9R_W-Y{/youtube} dok se učenici, jedan po jedan, penju na stol i posljednji put ga pozdravljaju. To je onaj trenutak kad se grlo osuši… smanjimo disanje na minimum… pri dnu oka jasno vidimo nakupinu tekućine i molimo Boga da se ne prolije, a pogotovo da nas neko tko sjedi s lijeva ili desna ne pogleda i vidi u takvome izdanju… Jer eto… Psovka, prostačenje, primitivizam, netolerancija, korupcija, kocka i alkohol su sveprisutni i općeprihvaćeni u društvu. Ali suze ne! Pogotovo suze muškarca. Još uvijek.

Kod „Pasije“ je to scena kada se majka Marija, vidjevši Isusa kako pada pod težinom križa, prisjeća njegova djetinjeg pada i raširenih ruku trči da ga podigne, kao da će svojim zagrljajem riješiti sve poteškoće i zacijeliti sve rane. {youtube}3bfTOcKBZrU{/youtube} E, to je taj trenutak zbog kojeg ne volim Gibsonovu „Pasiju“. To je trenutak kada svaki put zaplačem i zajecam i ne mogu si pomoći, unatoč nevjerojatnom trudu da mislim na nešto drugo ili se uvjeravam: to je samo film, to je samo film… 

Ali, sve češće to si ne mogu ponavljati, jer scene koje gledam nisu holivudska gluma. Padne suza gledajući s drugog kontinenta majku, koja ponizno, s blagim osmjehom, stranom novinaru opisuje kako joj je voda (nekoj drugoj majci je vatra, potres…neka druga nesreća) iz ruku istrgla dijete i kako se nada da će ga još negdje živa pronaći. Padne suza gledajući arapsku majku koja se udara rukama po glavi, žaleći za mrtvim sinom, koji nije kriv jer se rodio u zemlji ispod čijeg pijeska ima puno nafte. Padne suza gledajući umornu gospođu za kasom samoposluge, koja se u jednom trenutku pita kako će preživjeti ako joj dadnu otkaz, a u drugom – je li joj dijete, koje je samo kod kuće, sad uči ili ga ulica odgaja za „smrt“. Padne suza kad se sjetim svih po rukama istetoviranih majki,  koje su gledale kako im djeca postaju janjičari. Svih u crno umotanih baka, koje smo mi djeca zvali ninđama – ne znajući što govorimo, jer nikad nisu saznale za svoje muževe i sinove. Padne suza kad se sjetim majke moga prijatelja iz djetinjstva koja ti je možda i zavidjela jer si Ti bar mogla u krilu zagrliti svoga Sina, a ona je godinama čekala da njegove zemne ostatke razmjene s neprijateljskog teritorija. Padne suza Marijo! I sve manje je doživljavam kao sramotu. Sramota će biti ako zbog svega ovoga ne zaplačem. 

Kao što si žurila svojim majčinski zagrljajem podići svoga sina Isusa – tim istim zagrljajem zagrli i podigni sve majke svijeta. Sve uplakane. Sve ožalošćene. Sve koji jecaju pod težinom križa… Ti ih najbolje razumiješ. I ti si im jedina utjeha i nada, uzor, snaga i smisao. 

Zagrli i sve nas da hrabro ustajemo i nosimo svoje životne križeve. 

Pieta…

www.tomislavnews.com/  Fra Vine Ledušić/ Autor slike uz naslovnicu: Fra Vine