PISMO NASLOVLJENO :”Strah rijetko vara, a nadi je to zanat” objavljeno je prije osam godina, ali aktualno i ovoga ljeta, više kao opomena!
Draga moja Mary, ti znaš da sam uvijek i tebe, a više sebe, željela poštedjeti tužnih vijesti iz našeg kraja, o svemu volim i pisati i pričati nego o tragedijama, o iznenadnim smrtima dragih ili mladih osoba. Godinama zato, zbog osobne tragedije i duboke tuge u srcu zakopane, je ne čitam crne kronike, ne gledam osmrtnice, ne idem na pokope. Ne kupujem novine sa «smrtnim» naslovnicama. Volim Život i željela bih da se samo njemu u čast pišu ode, da bude satkan od pjesme, smijeha, ljubavi, radosti. Tko normalan to ne bi volio, ali Život je nešto drugo i, moguće, negdje drugdje?!
Kada u našem kraju umre starija osoba ( recimo, starija od 70 godina, a da joj ne ostaje ni staro ni nejako) tada se kaže da je «vik izvio, kruv izio», što hoće reći da je on svoje odživio. Djeci je žao roditelja, ma im bilo i više od sto godina. Ali, kad se umire po godinama, po redu, tuga je mnogo manja. Najteže je, ja tako mislim, kad roditelji pokopavaju djecu. Majčinom srcu je najteže. Ne daj Isuse to razumjeti! I sačuvaj svakoga od toga, ali…
Znam, draga, da si već zabrinuta i ljuta što ti pišem ovako dug i turoban uvod, ali morala sam. Ovoga tjedna u istom dana umrla su dva mladića iz našeg mjesta, prijatelji mojih sinova i sinovi tvojih i mojih prijatelja. I kad se vijest o dvije iznenadne smrti u pet minuta proširi mjestom, ljudi ostaju bez riječi, grad preplavi tuga, ne vidiš je, ali je osjećaš, pritiska ti tjeme, udara u sljepoočnice, noge počinju klecati, pogledi postaju tupi. Malo je mjesta koje ovakve tragedije maše! Ljeti posebice, jer ne pamtim ljeta bez tragedija.
Ne pomažu tu riječi, nema za roditelje utjehe. Čak ni ono biblijsko da je bio draži Bogu pa ga uzeo k sebi i da se raj ukrašava najljepšim cvijećem, slaba je utjeha. Uvijek sam se pitala kako ne pukne majčino srce kad gleda mrtvo dijete, ali, tako kažu, srce lakše može puknuto od radosti, nego od žalosti. Žalost se pretvori u tugu, pa traje, tinja, a čovjek vene, kopni, nestaje polako.
Mary draga, nemoj mi zamjerit, ali jutros ti, zbilja, ne mogu ništa lijepo napisat. Znaš i sama, nekako su se najveće tragedije, barem u našem mjestu, događale ljeti. Nekad su to bili požari od udara groma, a vode nigdje nije bilo blizu, pa su gorjele kuće, pojate. Nerijetko su i ljudi ginuli od udara munje, najčešće ljeti radeći na polju. A u zadnje vrijeme najviše se gine u prometnim nesrećama i to ljeti. Dođu mladi iz svijeta na odmor u zavičaj svojih roditelja, ponese ih mladost i snaga, pa ih treba ispucati u razvijanju brzine, pretjecanju, dokazivanju (komu, čemu?). Ne znaju da se našim izrupanim cestama teško može i hodati, a nogu ne slomiti. Zato se, i ne samo ja, bojim ljeta, vrućina i sparina, dolazaka i prolazaka, ali i neke zle slutnje koja me obuzme s prvim žegama. Od ljetnih tragedija me strah, a on rijetko vara. Nadam se kako će me (nas) mimoići barem jedno ljeto, ali nadi je varanje zanat. Zato je i ovoga ljeta naša mala mjesta pohodila tragedija, a daj Bože da je na dulje vrijeme potonula u morske dubine. Vjerujemo i nadamo se, jer što nam drugo preostaje!? Preostaje nam Život koji ću u svojim idućim pismima tebi, draga Mare, bojiti u svjetlije boje, za razliku od ovoga današnjeg.
Tvoja Anđa
Objavljeno u Večernjem listu, 2. kolovoza, 2007. godine
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić
