Danas je Međunarodni dan logopeda, pa objavljujemo prigodno razmišljanje Lucije Šapine, logopedice iz Tomislavgrada.
Baš puno razmišljam o ovome zadnjih godina…
Ove godine pogotovo…
Kako mi je upućeno preko 25 učenika prvih razreda na logopedske vježbe postavila sam sebi pitanje je li objektivno da skoro polovina upisanih učenika škole ima teškoće ili mi imamo teškoće prilagoditi se novim generacijama?!
Istina je, odstupaju oni od generacija od prije 5-10 godina… Verbalno su lošiji, sporije im sazrijeva fonološki sluh, pažnja i koncentracija su snižene….
Sve to došlo s nekim novim vremenima… Njihovim vremenima!
Nije mi logično da ‘cijedimo’ iz te djece nešto što u sebi još nemaju ili nikada neće ni imati, bar ne u onoj mjeri u kojoj mi to očekujemo…
I onda im još prišiti dijagnozu.
Čisto sumnjam da ćete iz nezrele voćke iscijeliti sladak i obilan sok, ili iz naranče sok od limuna. Možete pokušati.
Neki i pokušavaju.
Rješenje?
Ne znam.
Onaj tradicionalni dio mene se buni protiv ideje smanjivanja očekivanja.
Ali mi skroz sjeda ideja promjena metodike, preoblikovanje planova i programa, educiranje učitelja…
Svaka čast kolegama koji izrađuju udžbenike, pišu planove i programe…, ali osobno sam uvjerenja da veliki dio njih nikada nije nogom kročio u učionicu...
P.S. Ovdje sam prvaše navela samo kao primjer, a jako je slično, ako ne i gore u višim razredima.
www.tomislavnews.com/Tekst: Lucija Šapina/Foto: HDL
