IZMEĐU DVA DAHA
Svakodnevno ulazim tamo gdje život pokazuje
svoje najranjivije lice.
Kod mene žena smije biti i majka i dijete.
I hrabra i slomljena.
I nada i strah, u isto vrijeme.
U svijetu koji mjeri vrijednost brzinom,
moj rad se mjeri zadržavanjem.
Mjeri se trenutkom kada sjednem i ne gledam na sat da saslušam priču koja nema veze s terapijom, ali ima veze sa životom.
Znam da čovjek ne ozdravlja samo od lijekova,
nego od prisutnosti.
I zato svaki prag prelazim kao da ulazim u sveti prostor.
Na jednom ostavljam ženu koja sada zna kako umiriti svoje dijete, a na drugom ženu koja me ispraća pogledom u kojem nema pitanja, samo mir.
Između ta dva daha nalazi se moj poziv.
Ne piše u uputnici. Ne vidi se na nalazima, ali postoji.
Ja sam ona koja čuva dostojanstvo života dok traje.
I kada me jednog dana više ne bude na tim stepenicama i hodnicima, znam da će ostati u nečijem naručju dijete koje je prvi put mirno zaspalo, a u nečijoj tišini osjećaj
da bolest nije oduzela sve.
To je moj trag, nevidljiv na papiru, ali upisan u ljudima.
