Jedan od najvećih i najomiljenijih svetaca u Hrvata je Sveti Ivan Krstitelj, a kod nas u Duvanjskom dekanatu se posebno štuje u Rošku Polju.
Uz Veliku Gospu (Seonica), Ivandan je najveći dernek, koji se održao do danas. Rožani, ma gdje bili, planiraju sve svoje aktivnosti i godišnje odmore prema Ivandanu, da bi taj dan bili dio stoljetne tradicije.
Vraćamo se sjećanjima prije 50-60 godina, evo, ukratko, kako je taj dernek tada izgledao.
Roško groblje i crkva Svetog Ivana smješteni su na sred polja, uz mitsku Zavelim planinu. Na prijelazu smo u 70-te godine, živi se skromno i teško, ali pobožno i radosno. Svetkovini i derneku sve je podređeno, čak na taj dan ni blago se ne pušta u ispašu, neka svi mogu biti na misi i derneku. Svatko ima svoje razloge i motive odlaska na dernek. Puno je zavitnih hodočasnika, dice koja će kupit neku dranguliju, cure da se pokažu i možda koga zamire, majke koje će ih pozorno pratiti s kim su “prošetale” i komentirati njihovu lipotu. A momci, e to je srž ove priče. Osim mise, kasnije šetnje i zamiračine, dobre gange, tu su i da bi “izravnali račune i vratili dug” zaraćenoj strani iz drugog sela, s nekog ranijeg derneka.
Rijeka ljudi sa svih strana, naravno pješke, jer auta još uvijek nije bilo, sliva se na jugozapad Roška Polja. Bužani i ovi južnije preko Krnjina, južni kraj Duvna preko Vranbabe, Brišničani i obližnja sela preko Midene, uz provokativnu gangu: Roški dernek, a Brišnička prava – bit će danas razbijeni glava! Svjedok sam da je bilo upravo tako, već zarana, misa nije ni završila vuku se momci uz Midenu, raskinuti i krvavi košulja i razbijeni glava.
Stara župna crkva u Rošku Polju kojoj se pivala ganga: Roška crkvo što si od ševara – žali Bože svetoga oltara
A Zagorani, oni su ti dužnici, koji se s posebnom pozornosti očekuju, da se spuste niz Zavelim.
Zagorani, kršni momci, ali nabusiti, nabodice, njih osam (redovno su bili tako brojni, čak i kasnije kad se išlo autima) udjoše na južni ulaz i poredaše se zapadno uz zid.
Desetak stasitih Rožana zauzeli su poziciju u centralnom dijelu, neki će sudjelovati u procesiji, nositi kip Svetog Ivana. Samo je čudno što Iko nosi kaput, jaketu o livom ramenu, a vruć je, čak prevruć dan. Reče, nikad se ne zna, neka se nađe.
Misa i procesija su prošli dostojanstveno, iako je bilo očito da se grupe ispod oka pogledaju i odmiraju. Nakon mise rijetko se išlo u selo na užinu, svi bi tražili hladovinu na međi za šapurinom, rašeljkom ili sličnim drvetom. Domaćice bi doneseno razvršile na ledinu, a pozvani gosti bi, poredani u krug, blagovali i pratili šta se zbiva na šetalištu. Dobar komad ledine se puni šetačima, a pored je nekoliko stolova s voćem, igračkama i poljoprivrednim alatkama (posebno se gledaju kose). Ganga se ori sa svih strana, a poče pripivavanje zaraćenih grupa, što je bio znak da boj može početi svakog trena. Svi su već na nogama, u iščekivanju, a šetalište prepuno. Sretoše se u najvećoj gužvi i bez ijedne riči uvatiše u pleća, sivnuše prve šake.
Svit se razbiža, ali iz formiranog kruga prate dvoboj. Iko postade glavni akter. Držeći za kragnu kaput vrti oko sebe i kako kojeg pogodi, tako ovaj, uz bolan jauk padne, a ostali pridodaju čim stignu, šakom, nogom. Uspiše se pridignut i biži niz dragu prema Zavelimu, a pobjednici za njima. Već zamiču u šumu, jedan iznemogo čuje da mu neko puše iza leđa upita: Ako si naš, ja ne mogu dalje, ako si njihov mogu do Tolušića?!
Kad su već bili duboko u šumi, na sigurnoj udaljenosti, sidoše predahnut, držeći se za bolne i već natečene uboje. Jedan, jedva izgovori: “Ubi, brate onaj kaputom!” Rožani, vidno zadovoljni ishodom, izlazeći na ledinu, zapivaše znakovitu gangu: Zavelime mojoj majci kaži – da me više po tebi ne traži. Sidoše u krug da predahnu i osvježe se, a Iko iz džepova kaputa izvadi četiri poveća šakavca (samo za mlađe : šakavac je kamen, veličine šake).
Nakon te bitke i zgode s kaputom nije više bilo takvih sukoba. Ljudi odlaze trbuhom za kruhom, župa se iseljava, ali ostaje lip običaj i tradicija doći na rodno ognjište, barem na Ivandan. A meni je s tog derneka za uspomenu ostala najoriginalnija i najdraža ganga. Koliko zbog teksta, a više zbog izvođača, vrlo mlad fratar piva, a dvojica gangaju: U male mi gaće od arara – da sam momak ja bi ih raspara! I komentara babe kroz zube, ispod šudara: A đavla pratra!
Ali, prošlo vrijeme ovih običaja, vrijeme mijenja običaje, sada su neki drugi čemu svjedočimo i danas!
PS:
U župi Roško Polje na Ilindan, Vojkovići slave 100 godina izgradnje crkve Svetog Ilije Gromovnika. Kažu, svi smo pozvani, ali mole bez šakavaca.
www.tomislavnews.com/Piše: Del-Mat/Foto arhiv
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran
