TG Kultura/Zabava

PROF. MARIJA BAKOVIĆ – PAVKOVIĆ o knjizi Ilke Barbarića “Zatvaraj vrata” na promociji u Tomislavgradu: Središnji motiv knjige je strah

Sinoć je, kako smo već objavili, u Galeriji KIC-a u Tomislavgradu predstavljena knjiga novinara iz Mostara Ilke Barbarića “Zatvaraj vrata – Štrajk glađu poslije ručka – Nemoj preko telefona”.  Duvanjskoj publici knjigu je predstavila profesorica i pjesnikinja Marija Baković – Pavković. Objavljujemo njezin prikaz knjige.

U knjizi sam naišla na jedan citat: „Danas ih puno piše, a malo čita.“ Nakon pročitane Ilkine knjige, moram reći, a ne govorim to često, „u jednom dahu“, uvidjela sam da je njezin autor jedan od rijetkih koji je puno čitao pa tek onda pisao. Znači, pristupio je književnom poslu, bolje reći zanatu, s obzirom na to koliko je metaforički rečeno „tesanja“ za tu umjetnost potrebno, s velikim poštovanjem i posvećenošću. Ilko je vrhunski novinar. Međutim, iznimno je profesionalno zreo da zna razgraničiti novinarski od književnog registra. Njihov zajednički impuls je sposobnost minucioznog uočavanja i ptičja perspektiva. Ta simbioza je evidentna i dobro ukomponirana u sva tri djela ove knjige. Recezent knjige je lijepo istaknuo da autor otkriva deformacije u vremenu i da okruženje glavnog lika Filipa ima metaforička svojstva. Ne bih se složila da je Ilko „objektivan pisac života“. Ja mislim da je on puno više od toga, prvenstveno da je svjestan relativnosti pojma „objektivan“, a drugo da kritički propituje ustaljene životne dogme, konvencionalne norme i mentalitet jedne sredine zarasle u primitivizam na razini jednog zrelog afirmiranog autora.
Jedna od glavnih odlika kvalitetnog književnog djela je upotreba ironije. Treba imati dobro iznijansiran stil i dotjeran izraz da bi takav književni postupak bio suptilan i efektan. Ilko ga itekako ima. Na prvoj razini interpretaciji, prvo djelo u knjizi, Zatvaraj vrata je novela, Štrajk glađu poslje ručka i Nemoj preko telefona komedije. Međutim, razmišljajući dublje o ovoj knjizi, možemo je percipirati i kao tragediju u tri čina! Tragediju sadašnjosti koja poprima univerzalna obilježja. „Vuk napada kad je gladan, a čovjek kad je sit.“ Vuk očnjacima, čovjek jezikom. Autor je dovoljno profiliranog izraza da zna da se o najozbiljnijim temama do čitatelja dolazi upravo komičnim načinom ili kako je Aristotel kazao „ono što je smiješno dio je nečeg ružnog“. Utoliko, ovu knjigu smatram još uspjelijom jer kako je u teatru najteže uprizoriti komediju, tako je i književniku najteže napisati komediju. Da bi se tim zahtjevnim zadatkom ovladalo, potrebno je kao što maloprije spomenuh, ovladati ironijom. Nekoliko primjera: „Knjige su mu služile samo za podmetnut pod tavu kad bi mu baba pravila sataraš.“ „budi uzor poslušnih/ budi u sredini/ negdje na margini.“, „šta ćeš bit kad odrasteš, a on fino ko iz topa – bit ću ženu..! Pošteno. Odma čovik zna što hoće.“ Ili: „A što ćeš, to je život, odahnuli bi s olakšanjem tjerajući brzo misli od sebe kako će i njima jednog dana tako buljiti u crno-bijelu fotografiju. Ima nešto tajnovito i nekrotsko u ljudskoj potrebi da čita kroniku tuđih misli.“
Ovaj citat osim ironiziranja ljudskih slabosti, vodi nas ka promišljanju o središnjem motivu prvog djela ove knjige i općenito, najintenzivnijeg osjećaja u nama, a to je strah. Tim motivom, čak i u komičnim dijelovima knjige, a osobito u ovom prvom, „ozbiljnom“ tekstu, pulsira čitava radnja, dijalozi, monolozi i settingzi. U prvom djelu, strah je evidentniji i naglašeniji. Promatramo jedno nedavno, svima nam zajedničko, korona-stanje u kojemu je smješten glavni lik – Filip. Bolje rečeno, zatočen u svome stanu. S blagim vremenskim odmakom, primjetit ćete koliko jezivo i mistično izgleda Filipova svakodnevica i koliko je isto tako nedavno izgledala svakodnevica sviju nas. To vrijeme, koje će zasigurno opečatiti povijest, nije ispripovijedano na banalan, trivijalan način, tu nema tzv. općih mjesta niti klišeja. Autor nije dopustio da se poput mnogih drugih koji su se time u svojim djelima bavili, da se oklizne u takve književne prosječnosti. Ne, setting je prikazan vrlo fragmentirano, sasvim kulturno rekla bih, da je čitateljima jasno gdje nas je autor doveo, a s druge strane, autor nas nije zaključao u neke svoje domene. Dopustio nam je slobodu interpretacije, ulaska u djelo, suživljavanja i nadopunjavanja vlastitim emotivnim i spoznajnim doživljajima.
Na motiv straha, potencijalno i sažetu temu knjige, nadovezuje se motiv samoće, što je nekako i dio logičnog slijeda. Tako ljudi bivaju „zavučeni u svoje ljušture“
Na prvoj razini interpretacije, zaključujemo da je samoća posljedica korona-situacije, izoliranosti itd. Međutim, nije samo time prožeto djelo. Zatvaraj vrata pulsira Kafkijanskim motivom otuđenja. Pronalazimo paralelizam u iscrtavanju lika Filipa s likom Gregora Samse. Odbačen je i prezren zbog jednog pozitivnog nalaza, promatra ga se kao mistično, nadnaravno biće koje ugrožava druge, baš kao što se ugrožava i ranjava Gregor. Filip ne zaslužuje niti da mu se osnovna životna potreba – hrana, donese kao čovjeku. On konopcem kroz otvoren prozor uzima jelo, „ugošćava“ policiju itd. Njegov prijatelj Joe govori jednu indikativnu rečenicu: „Policija ti nikad ne zalazi u bogataške četvrti i siromašne kvartove. Oni ti samo dolaze i kažnjavaju normalan svijet.“ Ovim citatom se želim nadovezati i na, u uvodu spomenutu, razvijenu kritičku svijest, tj. tendenciju za kritičkim propitivanjem kako dosljednosti i pravednosti onih koji se za pravdu i pravo zalažu, tako i mnogih drugih životnih segmenata, recimo svrhe pojedinih konverzacija, konvencionalnih razgovora. Vidjet ćete u tekstu. Zatim, kritiku cjelokupne društveno-političke situacije, predizbornih običaja i prakse koja nam je svima dobro poznata, kao i kritiku zaostalosti jednog, u primitivizam uronulog naroda.
„usred zime bura dere, a on zagrnuo rukav ko da mu je vruće, evo ovako, samo da se vidi sat.“ . „kod nas ti je to kompliment kad se ditetu kaže da će biti lopov.“ „obećavaj, plaši, priti dovedi pivače, gangaše, podili sendviče.“
Ističe se i ispraznost današnjice, otuđenost, neproduhovljenost, potreba za zadovoljenjem društvenih normi, za neodstupanjem od kolektivnog mišljenja, zatim okorjeli patrijarhat i agresivnost ne samo u ponašanju, nego i u samom jeziku. Vulgarizirana ikavica. U nekim momentima, pojedini dijelovi teksta su me podsjetili na predstavu Krležinog Kraljeva. Sav ovaj ekspresionistički naboj diše jednim golemim krikom. Jednim, zapravo na mnogim mjestima, poetski artikuliranom krikom uz tako jasno formulirane vizualne pjesničke slike: „kišne kapi su se počele rojiti na prozorskom staklu!“ ili akustične: „svi nešto pričaju, niko nikog ne čuje.“ Kako su evidentni i prozni i lirski i dramski elementi ovih triju djela, zaključujemo kako se radi o hibridnim tekstovima koje uz to sve dinamizira u početku i atmosfera rock and rolla. Hercegovci, osim što su prikazani karikaturalno, poprimaju pomalo i mitske dimenzije. Odlično je što je u djelu korišten autentičan jezik kojim se pospješuje uvjerljivost.
Ove dvije drame su prožete i kolektivnim problemima tipiziranih likova koji predstavljaju čitav jedan narod i mentalitet. Radi se o problemu odlaska. Gloriju živciraju tzv. vakumirani mozgovi, drugim likovima se ne cijeni znanje, obrazovanje i sposobnosti. „Kad se sjetim, bila sam učenica generacije, faks u roku i jedva našla posao. Da sam negdje na zapadu, di bi bila.“ 84. Tipično iskustvo, razočaranost i želja za odlaskom u bolje. Ističe se da ti likovi ne odlaze samo zbog navedenog problema nego i zbog žeđi za nekim produhovljenijim životom. „Dokle ćemo kupovati vlastiti mir i zadovoljstvo, zadovoljavajući sve oko sebe na svoj račun?“
U posljednjoj drami se poseban naglasak stavlja na odnos između muškarca i žene, na komičan način se iznose problemi i suština braka. Isplivavaju unutarnje želje za povratkom u mladost, u faze udvaranja, razumijevanja i sl. Bračna idila i romantika se ironiziraju, izbrušena je komedija situacije. Dalo bi se tu još štošta reći, osobito o raskrinkavanju ljudskih slabosti koje se temelje na egoizmu i narcisoidnosti, međutim, svoj osvrt i pozitivne dojmove završit ću sa željom da se ove dvije drame što prije uprizore u kazalištu, pogotovo jer imaju podršku nedavno preminulog, vrhunskog glumca, Velimira Pšeničkog Njirića. Ja sam uživala čitajući i razmišljajući o ovoj knjizi, vjerujem da ćete i vi!

Marija Baković-Pavković

www.tomislavnews.com/Foto: Gradska knjižnica Tomislavgrad