DVA LISTA NA VJETRU
nekad u jesen kasnu,
kad sve nagne kraju,
bura krošnje očerupa,
na grani, ogoljeloj, ostaju
dva malena lista skupa
dva lista polužuta, poluzelena,
na jednoj grani gore visoko,
ko ptičice dvije skrivena
za poglede neke, isprazne,
al’ ne i za vižljasto oko
jedino su željeli, i dalje biti,
živjeti barem još malo,
grčevito, gore, dok bura stišće
ne pasti dolje, ko drugo opalo,
nogom gaženo, suho lišće
palo svuda u ćudljivu jesen
sleglo u šumi, parku, na putu
u bojama toplim, mekim,
odbačeno, suho, samo u kutu
kvašeno kišom hladnom
okovano ledenim kristalom
samo bijahu dvoje, što se primi
i ostade na grani, prkoseći palom
lišću, listići suhi, jedini u zimi
nekako s proljećem ranim,
kad sve iz sna se budi,
nanovo opet pupa,
neki topli vihor, ludi,
otpuhnut će dvoje sa grane skupa
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
